|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Župa Svetog Antuna
Trg Svetog Antuna 1
35107 PODVINJE
HRVATSKA
tel: +385 (0)35 461 410
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
03.07.2010
|
|
Intervju s p. Albertom: Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca
- Možete li se prisjetiti razdoblja u kojem ste osjetili poziv za službu, kojoj ste vjerni 50 godina?
Poziv sam osjetio još za vrijeme osnovne škole i to u susretu s našim kapelanom koji je oduševljeno propovijedao i doživljaj oduševljenosti za Boga prenio na mene. Pod njegovim vodstvom osjetio sam što je duhovna zajednica.
- Sigurno je bilo dvojbi. Kada se dogodio taj presudni trenutak kada ste Bogu rekli svoj DA?
Bez dvojbi, hvala Bogu. Bog me je oduvijek pomagao pa nisam imao dvojbe. Tijekom Drugog svjetskog rata izgubio sam dva brata u Rusiji. Bio sam usamljen. U Crkvi sam našao mir i razumijevanje. Osjećao sam zajedništvo s grupom mladih s kojima sam zajedno rastao prema svom zvanju.
- Kako ste se, kao mlad čovjek, osjećali kada ste se odzvali svećeničkom pozivu koji je, očito oduvijek, bio namijenjen Vama?
Imao sam cilj. Projekt za cijeli život. Spoznavao sam da ne idem sam. Osjećao sam da sam pozvan. Znao sam da je Bog vjeran u svojim obećanjima, da nas neće pozvati, a onda ostaviti same. Išao sam ravno do cilja s pouzdanjem u Boga. Znao sam, On je moj suputnik. On ide sa mnom.
- Danas, 50 godina poslije početka Vašeg misništva, možete se prisjetiti mlade Mise kojom ste započeli svoj svećenički život?
Malo sam bio nervozan, kao pred vjenčanje.(smijeh) Doživio sam kako cijela župa sudjeluje. Dirnulo me to. Spoznao sam da nisam sam i da će oni uvijek biti sa mnom i moliti za mene. Osjećao sam da sam na radost cijele župe. I znao sam, došao sam do cilja.
- Koliko su se Vaša mladenačka promišljanja o svećeničkom pozivu obistinila?
Svaki mlad čovjek želi osvojiti svijet. Želio sam osvojiti svijet za Boga. Pripadamo generaciji koja želi ostvariti svoje snove. Kada imaš 30, 40 godina, onda polako shvaćaš da je to nemoguće. Započneš razumijevati da to ne ide tako lako, da trebaš biti ponizan i skroman u ciljevima.Vidjeti da si samo čovjek i dati Bogu da te vodi.
- Sigurno je bilo teških trenutaka. Kako ste izašli iz njih i što su Vam oni donijeli?
Donijeli su mi skromnost. Tko može sam ustati pred Bogom i reći, evo me? Bog je uvijek najvažniji. Teške trenutke uvijek, na koncu konca, predaješ dragom Bogu, njegovoj providnosti. On sve stavlja u prave tračnice. Treba prepoznati samog sebe, shvatiti da ne možeš ostvariti sve što planiraš.
- Kao misionar morali ste ići tamo gdje Vas Crkva šalje. Koliko je to teško?
Kad prihvatiš poslanje, nije teško. Ne ideš u svoje, nego u Ime Božje, u Ime Isusa Krista. Mogu uvijek ići naprijed s Božjim poslanjem. Vizitna karta ti mora biti , ti si misionar i tada takve stvari postaju radost.
- Što znači biti misionar u Hrvatskoj?
U zemlje u koje dolazimo moramo preuzeti one službe za koje Crkva teško nalazi svećenika. Obzirom da biskup nije dugo vremena našao svećenika za službu bolničkog kapelana, prema pravilima svoje Družbe preuzeo sam tu službu. Pomagali smo u Domovinskom ratu izbjeglim ljudima u potrebi. Kao misionari mi moramo uvijek samo služiti i odzivati se na potrebe Crkve.
- Upravo kroz pastoralni rad u bolnici imate mogućnost spoznaje prolaznosti ovozemaljskog života. Što susrećete u čovjeku koji se – rastaje- sa životom?
U jednima je potpuno pouzdanje u Boga, jer su ga voljeli, željeli i činili nešto lijepo za njega. Ima i drugih koji se bore, ne prihvaćaju patnju, imaju svoje planove, brige od kojih ne žele odustati. To je ljudski.
- Kako prilazite, što govorite osobama u patnji?
Pokušavam im donijeti utjehu i pouzdanje u Boga. Donosim im riječi svetog Pavla koji kaže - bacite svoje brige Bogu. Treba dati Bogu svako polje svoga rada. Na kraju svaki će čovjek pasti u otvorene Božje ruke, a ne u ništa, ponor. Bog nas čeka na drugoj obali. Kod patnje i boli koja donosi grižnju savjesti donosim im prispodobu o izgubljenom sinu. Pomoću te slike pokušavam objasniti kakav je Bog. On je Otac koji ne samo da ne osuđuje sina, nego mu, ugledavši ga izdaleka trči u zagrljaj, oblači mu svečane haljine i stavlja prsten, kao znak gospodstva.
- Pokraj Vas čovjek se osjeća sigurno i dostojanstveno. Kako postići da u župnoj zajednici na takav način susrećemo jedni druge?
U Njemačkoj mladomisnici često uzimaju za geslo rečenicu – Ja sam sluga vaše radosti! - Imaš samo ljude koji su ti dani, nemaš drugih. Treba svakog prihvatiti s poštovanjem i voditi do Boga, a svakog čovjeka kojeg susretneš trebaš uključiti u svoje molitve.
- Vaša subraća, ali i drugi svećenici govore o Vama s izuzetnim poštovanjem i ljubavlju. U vama vide uzor. U godini iza nas u, godini svećeništva, nameće se pitanje koji je put do takvog vjernog služenja Crkvi i ljudima?
Bio sam jako zahvalan što je sveti Otac preporučio da se moli za svećenike i za njegov poticaj na uzorno služenje svećenstva. Ljudi moraju imati povjerenje u svećenika. Bez svećenika mi smo kao stado bez pastira. Svećenik može ustanoviti jednu zajednicu u kojoj se svi osjećaju prijateljski. Tu je liturgija jako važna. Najbolja kateheza je pobožno slaviti svetu Misu, da ljudi osjete da se tu događa sveti čin, a ne naše djelovanje. U sakramentima nam se približava Bog, u oltaru ga možemo susresti. Sve ide preko spoznaje, ali najdublje se nosi ono što smo doživjeli. To je važnije, jer spušta spoznaju u srce. Isus Krist je središte svećenikovog živote. Zauzetošću za Boga i Crkvu. taj odnos se uvijek produbljuje, kao i ljubav u braku. To je jedan proces i kao svaka osobna ljubav uvijek se razvija…
- Je li isti put kojim možemo pronaći snagu za radosno življenje braka?
Jedan je psiholog rekao: - Tko nije sposoban živjeti u braku, nije sposoban za svećenika.- Isto se zahtjeva, pouzdanje u drugog i zajednički hod. Svaki čovjek mora imati središte. Za svećenika to je Isus. U braku to je voljena osoba. I u jednom i drugom treba se potpuno angažirati za taj projekt. Svećenik treba preuzeti brigu, potpuno se angažirati za širenje kraljevstva Božjeg, ali ljubav je ta koja vodi i daje osjetljivost za druge. Ljubav nema svoje razloge. Ona se živi. Ljubav je oslobađajuća snaga koja nas oslobađa od nas samih. U ljubavi nalazimo novo središte života. Potrebno je puno puta na dan misliti na ljubljenu osobu, stalno je nositi u srcu. Raditi samo za voljenu osobu. I od svećenika se isto zahtjeva. To je vrlo paralelno
- Na srcu vam je odgoj djece i pastoralna briga za roditelje. Kako naći pravu mjeru strogosti i slobode u odgoju? Na čemu treba počivati rast djece u obitelji?
Djeca se odgajaju ljubavlju. Majka koja potpuno voli svoju djecu je najbolja odgojiteljica. Ako volimo onda se potpuno brinemo za djecu. Roditelj je taj koji stvara gnijezdo, poput ptice, u kojem se djeca osjećaju sigurno i prihvaćeno, iz čega mogu odvažno i hrabro ići u život. Kada djeca osjećaju da su voljena i prihvaćena to će im dati hrabrost za život i preuzimanje zahtjeva koje pred njih postavlja život. Roditelj treba znati reći- Ja vas volim.- Ova riječ ima veliku snagu u životu. On treba biti uzor i znati praštati. Ako su roditelji pravi, činom djetetova povratka treba bit sve zaboravljeno.
- Nosite u sebi jakost koja se u prvi tren ne primjećuje zbog izuzetne blagosti kojom prilazite čovjeku. Koji su trenutci kada kršćanin treba biti glasan i beskompromisan?
Kada su u pitanju velike vrijednosti. Svaki čovjek ima pravo na dostojanstven život, na život sam.U pravu na život, tom osnovnom pravu svakog čovjeka, treba biti beskompromisan. Treba se više založiti da čovjek u dostojnim okolnostima može odgaja djecu,a to uključuje posao.
- Ožalošćenima, u teškim trenucima rastanka donosite, kao svećenik, utjehu i mir. Kako se pripremate za takve susrete?
Molitvom. Susretom s Bogom. Trebamo izmoliti Božju pomoć, osobiti tamo gdje su ožalošćeni i patnici. Puno čitam. Iza smrti ulazimo u jedno žarko svjetlo, a to je Bog. Bog je svjetlo, tame u njemu nema. Ukoliko duša može podnijeti njegovu jačinu , približit će se samom Bogu. Potrebno je čistiti srce da jednom možemo stajati u Božjoj blizini, njegovom svjetlu. Kako to možemo? Čežnjom za Bogom. Uvijek sve većom ljubavlju. Sam Bog nas poziva na ljubav.
- U susretu s Vama ljudi prepoznaju Božju prisutnost. Kako možemo ostvariti stanje Božje prisutnosti i sigurnosti u kojem Vi stojite?
Svjesno ili nesvjesno nalazimo se u Božjoj zaštiti. Bog nas prati. Nismo sami. Posebno je svoju ljubav prema nama očitovao po svom Sinu. Svemir je bezgraničan Pred Bogom Stvoriteljem, čovjek osjeća duboko strahopoštovanje i zato sam duboko zahvalan što je Bog objavio Boga praštanja. U jutarnjoj molitvi trebamo preporučiti svoj dan, poslove i susrete Bogu. Večernja molitva, uvijek je zahvalna za darovani dan i sve u njemu. Potpunim pouzdanjem u Boga nestaje strah. Kada se potpuno predate Božjoj providnosti, straha nema i ulazite u mir koji nosite u svaki susret..
- I na kraju, otkrijte nam što vas osobito raduje, u čemu nalazite veselje? Koje slike života su vam najljepše?
Djeca i mladi. Kada vidim djecu, vidim, Bog nije zaboravio naš svijet. Dajući da se djeca rađaju On sprema i budućnost za svako dijete. Djeca, njihova bezbrižnost, način na koji se raduju, mladi koji se vole to su mi najljepše slike života.
Antonija Martić
Foto: župna arhiva
KOMENTARI i REAKCIJE ČITATELJA (do sada: 0)
|
|
Župa Sv.Antuna, PODVINJE
URL: http://zsa.podvinje.org/
|
published with VPS II (C) SBNet.Hr
produced by SBOnLine.Net
|
|
|
|
|
