Antunovo 2005. Svake godine kada se približava blagdan Sv. Antuna Padovanskog u mislima se vratim u djetinjstvo, jer kao dijete nisam baš puno znala o Isusu, ali zato sam dobro poznavala sv. Antuna, ili sv. Antu, kako smo ga mi u Bosni zvali. On je bio naš svetac kojeg smo prisvojili i kojemu smo se najradije molili. Ni danas ne znam zašto, ali mi je nekako poseban u srcu, te sam i svom sinu dala krsno ime po njemu. Dolazila sam i ranijih godina za ovaj blagdan u Podvinje i uvijek je to bio poseban doživljaj koji sam pamtila. Ovaj put hodočastila sam i kao katolička noviraka kako bih informacije prenijela u medije, pa sam više zapažala nego prije. Znala sam da će doći puno vjernika pa me mnoštvo prisutnih nije iznenadilo. Stigla sam na sam početak središnjeg euharistijskog slavlja. Predvodio ga je dr. Ivica Pažin kojeg poznajem od ranije. Osobno me uvijek diraju Riječi Svetog pisma i njihovo tumačenje u propovijedi. Tako snažan bio mi je Ivičin početak tumačenja Kristovih Riječi : „Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine, prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.” Mt 638-42. Duboke su bile i njegove riječi upućene Isusu: „Kako žeže ova tvoja riječ, Isuse. Kako je oštro ovo pismo nama upućeno. Pa što ti je bilo,Isuse, da si ovo nama progovorio? Kako možeš ovako nešto očekivati, zahtijevati, kad znaš da živimo po ljudski?”... Tim riječima dodao je i sljedeće: „Ja ne poznajem vremena čovječanstva koje je živjelo od ovakovog pisma, niti svijeta sagrađena na ovakvim temeljima, niti obitelji utemeljene na ovakvoj riječi, ali poznajem čovjeka, jednog od onih koji je tu riječ uspio živjeti, čovjeka kojega su proglasili zaštitnikom Sv. pisma od tadašnjih hereza, koji je iz godine u godinu doživljavao neuspjehe, čiji su dar propovijedanja otkrili tek pred kraj njegova života - sv. Antuna Padovanskog. On je shvatio da se Božja Riječ ne čita, nego živi. Pokušajmo i mi ovu poruku pretvoriti u vlastiti život da bismo bili ljudi duha, vjere i ljubavi. Pozvani smo puput njega živjeti po Božjim postavkama, stoga budimo arka i čuvarica Svetog pisma i onda kad Božja Riječ žeže. Živimo tu riječ koju nam je uputio Krist, darujmo se međusobno, poštujmo i ljubimo, te molimo zagovor sv. Antuna, jer kad nas je više, jači smo i prepoznatljiviji”, poručio je na kraju vlč. Pažin. Još mi odzvanjaju ove riječi, a osobito ona: al’, žeže, Bože, ova Tvoja riječ. Žeže, kao što žeže sunce bez kojega ne bi bilo života, bez kojega niti jedna biljka ne bi dala ploda... I ponavaljam sebi: „Žeže, Bože, neka žeže, samo neka je Tvoja”. Ohrabrile su me ove riječi kao i posvješćivanje života sv. Antuna, njegova ljubav prema Uskrsnulom Gospodinu i prema čovjeku. Još dublje sam shvatila ulogu svećenika u našem životu kao onih kojima je Krist ostavio da tumače njegove riječi kada je rekao: ”Vama je dano da znate što znače ove riječi – preko svećenika.” Dojmilo me se što se više nisu palile svijeće oko crkve, kako su to hodočasnici prije činili. Raduje me što je sve lijepo organizirano u dostojanstvenoj tišini i redu. Pohvalila bih inicijativu župnika koji je zamolio prisutne da svoje zavjete, umjesto paljenjem svijeća ispune na drugačiji način, te im predložio onaj najbolji, a to je pristupanje ispovijedi, pričesti, Sv. misi ili prilogom za obnovu crkve. Koliko god vjernici još uvijek razmišljaju na tradicionalan način, poticanjem i poučavanjem, vjerujem da će se sve mijenjati nabolje. Dirljiv mi je bio pohod vjernika u tišini oko kipa sv. Antuna, na čijim su licima bile prepoznatljive vjera i nada. I na kraju, običaj je, što čovjeka uvijek raduje, poslije euharistijskoga slavlja proslaviti dan kirvaja u gostima uz razgovor, kavu, kolače ... Moj je dida znao reći: „Sagradi sebi kuću u svakom selu.” Nisam tu misao kao dijete mogla razumjeti, a sada kad je razumijem, vidim da je najveće bogatsvo sagraditi prijateljstvo. Prijateljstvo sam osjetila u gostima kod obitelji Dujmović koja me pozvala na ručak, tj. na kirvaj. Nisam baš sladokusac, ali sve što su mi ponudili bilo mi je nekako posebno ukusno, začinjeno najljepšim začinom - njihovom pažnjom i ljubavlju koja nema cijene i ne može se kupiti, može se samo dobiti na dar i darivati. Možda i onaj mali znak, običaj koji pamtim iz kuće, da gostu još spremiš i „milošću”- dar koji nisam očekivala, a ova obitelj mi je darovala kolače koje su mi spremili za doma, jer ih nisam stigla probati. Sve su to možda mali znakovi pažnje koji ostaju, raduju i pamte se, i meni su osobito dragocjeni. Brankica Lukačević 01.07.2005 Župa Svetog Antuna Trg Svetog Antuna 1 35107 Podvinje HRVATSKA tel: +385 (0)35 461-410 URL: zsa.podvinje.org e-mail: zupa@podvinje.org