KAZNA ILI MILOST BOŽJA «Voda je izvor života.» «Čuvati kao kap vode na dlanu.» … Gore navedene, a i mnoge druge životne mudrosti o vodi imaju svoj puni smisao i značenje. Svi smo svjesni važnosti i uloge vode u našim životima, a isto tako svjesni smo i prijeteće činjenice da su zemaljske rezerve vode znatno iscrpljene, pa stoga ne čudi globalna zabrinutost i borba za vodu. Iako je voda izvor čovjekovog života i njegov najveći prijatelj, istovremeno mu može biti i najveći i najljući neprijatelj. Aktualna tema naše svakodnevnice je upravo to drugo, ljuto lice vode. Naime, poplave koje su nas pogodile prethodnih dana izazvale su među ljudima strah, paniku, ljutnju, bijes, užas. Mnogi od nas takve su događaje vidjeli samo na TV ekranima i to u nekim udaljenim krajevima. Smatrali smo kako se to događa nekome drugom, a ne nama. No, život ponekad zna vrlo neugodno, čak okrutno iznenaditi. Tako smo i mi postali žrtve i svjedoci nemilosrdne vode. Pored oštećenih stanova i podruma s inventarom, automobila, vrtova, dvorišta; u toj noći je u velikoj mjeri poljuljana i vjera u Božju milostivost. Spominjalo se Boga u raznim kontekstima: molilo se za pomoć, pitalo se «Zašto?», ljutilo se i srdilo na Boga. Najčešće smo se pitali što smo toliko zgriješili, da nas se ovako nemilosrdno kažnjava. No, nitko nije dobio odgovor, i neće ga dobiti jer je odgovor u nama, samo ga treba pronaći preispitujući se. I sama sam sa svojom obitelji proživjela strahote poplave kada nam je u kuću prodrla snažna vodena bujica s brda. Osjećala sam se jadno, beskorisno, uplašeno i nemoćno nad tom silom. Gledala sam kako se razina vode sve više i više diže, kako stvari nestaju pod vodom, a mi, obični smrtnici, bezuspješno se borimo s tom snažnom, smrdljivom masom. Već smo bili izgubili nadu da možemo nešto efektivno učiniti, kada je konačno prestala padati kiša. Tek tada smo se uhvatili za tračak nade da još nije sve izgubljeno, te se iskreno, cijelom dušom i srcem, zahvalili Bogu na tome. Noć je zaista bila zastrašujuća, ali slijedeće jutro…? Nikada neću zaboraviti prizor kada smo se «izvlačili» iz svojih kuća vidno šokirani, pod stresom, te s nevjericom i čuđenjem pod svjetlom dana gledali kakve je posljedice ostavila protekla noć. Danima poslije smo negodovali i jadikovali dok smo pokušavali sanirati te posljedice. I dalje se Boga spominjalo s puno gnjeva, ali danas, iz ove perspektive nakon prerađenih doživljaja, mogu reći da je to bio gnjev očajnika, a ne razuma. Ljudi su krivca pronašli u Bogu, u susjedima, u…, ali pravi krivci smo mi sami. Bog nam je dao raznih dobara, dao nam je i prirodu da ju čuvamo i poštujemo, a mi se prema njoj ponašamo kao da smo ju pronašli na ulici, pa «kako došla, tako i o'šla». Međutim, ta priroda je naš život i naša obveza prema Bogu i prema sebi samima, te se prema njoj trebamo odgovorno ponašati. Ma nije nam kriv ni lijevi, ni desni susjed, krivi smo si sami što nismo savjesnije uredili svoju okolinu i život u njoj. Nama se, ustvari, i nije dogodilo ništa strašno. Osvrnimo se oko se, pa ćemo vidjeti da se događaju i puno gore, nezamislive stvari. Bitno je da nam je svima živa glava, a što smo imali «viška vode» s tim problemom ćemo se već othrvati. Sada, kada su se strasti i emocije malo stišale, razmišljam kako taj nemili događaj ima drugo značenje. Ne doživljavam ga kao kaznu Božju, već kao kušnju i opomenu da se preispitamo i sagledamo bit života. Bog nam je dao život i Bog nam taj život može uzeti. Ali, On je milostiv i još uvijek nam daje šansu za dobar život, ako ju budemo znali pametno iskoristiti. Treba samo vjerovati i u sebe i u Boga. Bog Vas blagoslovio! Z.A. 15.09.2005 Župa Svetog Antuna Trg Svetog Antuna 1 35107 Podvinje HRVATSKA tel: +385 (0)35 461-410 URL: zsa.podvinje.org e-mail: zupa@podvinje.org