|
DOŽIVJETI STOTU, DOŽIVJETI STOTU...
Doživjeti stotu? E, to je zadatak! Čak je i pjesma ispjevana o tom jubileju, vjerojatno nastala iz razmišljanja i svijesti autora o dugom životu, punih sto godina! Sto godina! Čitavo stoljeće. Upravo ovih dana česta je tema u svim medijima – sto godina jednog književnika, rodom našeg župljanina, Rastušanina Dragutina Tadijanovića. Televizija donosi snimke slavljenika koje iznenađuju – radi se o gospodinu koji se samostalno kreće, govori jasno i izražava svoj životni optimizam naglašavajući kako ...slavi prvih sto godina života. Kolika je njegova životna radost kada želi još živjeti, kolika je njegova vjera, koliko pouzdanje u Boga! Bez straha, bez kukanja, bez tuge. Zarazio me je svojim optimizmom i željom za životom. Divim se njegovoj želji za drugih sto godina i duhovitosti kojom je to izrekao. I dok čitam njegove pjesme ponosna sam što smo iz istog kraja; ponosna jer kada piše da je lutao ulicama grada, znam da je to moj grad, jer kada pjeva o suncu nad oranicama, znam da je to sunce koje i ja viđam, jer kada pjeva o svojim čežnjama i osjećajima, znam da su to oni koje prepoznajem u sebi i drugima... Na internetu (stranice Britanske enciklopedije) pronašla sam podatak: «U svijetu su četiri književnika koja su doživjela stotu». Draga gospodo Britanci, molim Vas, govorite istinu, ažurirajte Vaše enciklopedije. Na čast našem književniku, Rastušju i cijeloj Hrvatskoj! Helena Šmuljić 06.11.2005
|