|
VJERUJEŠ ILI NE VJERUJEŠ? … PITANJE JE SAD!
Koliko smo samo puta čuli i izgovorili ove riječi!? No, jesmo li svjesni njihovog značenja? Mislimo li i djelujemo tako? Na razmišljanje o tome, u ovo proteklo uskrsno vrijeme, potaknula me jedna rasprava, gotovo prepirka, kojoj sam imala priliku biti svjedokom, o tome tko je veći vjernik - ja, ti ili on? Je li veći vjernik onaj tko je često u crkvi i to mu je najvažnija stvar u životu, a s druge strane zbog toga, na određeni način zanemaruje dijete i obitelj, druge ljude oko sebe, a trpi i posao koji mu osigurava egzistenciju…? Ili je veći vjernik onaj drugi koji ne dolazi u crkvu jer to nije njegov „stil“, nema tu naviku i potrebu, a prekrižiti i pomoliti se može i kod kuće kad god želi? Ovaj drugi poštuje sve vezano uz crkvu, „odradi“ sve crkvene blagdane kao i svi drugi, plaća sve obaveze prema crkvi kao i svi drugi… Možda je pak veći vjernik onaj treći koji ide redovito u crkvu, a onda jedva čeka da misa završi? Ide u crkvu reda radi, tek da bude viđen, ali i da bi sam vidio druge, te na taj način prikupi materijala za buduće razgovore uz kavu… Moglo bi se još u nedogled nabrajati sličnih primjera, ali jedno je sigurno, svatko ima svoje argumente i svi su točni, pravi i valjani unatoč činjenici da su oprečnog sadržaja. Začudilo me koliko se u toj raspravi o vjeri u Boga, zapravo najmanje mislilo na Njega, a vjerovalo se samo sebi i svojim stavovima. Pa zar može biti velik, veći i najveći vjernik? Da li moguće biti mali, manji i najmanji vjernik? Osobno o tome nikada nisam razmišljala na taj način. Mišljenja sam - Ili vjeruješ ili ne vjeruješ, tj. ili si vjernik ili nisi. Možda krivo razmišljam, oprostite mi na tome, ali samo sam čovjek. Smatram da treće opcije nema, jer ne mogu danas malo vjerovati, sutra ću malo više, a prekosutra ću već vidjeti kako ću. Što je to što potiče nas obične smrtnike, da o takvim vrlo osobnim stvarima javno i glasno raspravljamo? Je li to način da se opravdavamo i dokazujemo pred drugima i pred Bogom, da smo ipak „dobri vjernici“? Je li to želja za dokazivanjem svoje moći? Ili je to potreba da se svoje osobne greške i propuste sakrije ističući greške onog drugoga?... Nisam sigurna da razumijem baš ovakva shvaćanja, ali ima jedna misao koja mi ih pomalo razjašnjava: Ljudi se često vole igrati Boga! A odakle nama to pravo? Odakle nam pravo da kritiziramo život drugih? Odakle nam pravo da osuđujemo jedni druge? Svi mi znamo da Bog sve vidi i sve zna, te da smo svi pred Njim jednaki. On je naš pravedni Otac koji nam pruža veliku i nesebičnu ljubav. On je taj koji će nam ukazati na naše greške i propuste, upozoriti nas i ako je potrebno, staviti na kušnju, jer mu nanosimo bol ovakvim svojim ponašanjem. Nama je Bog dao velika prava, ali nam je dao i odgovornost. Mi možemo slobodno djelovati u skladu sa svojim pravima, ali kada ta prava prijeđu granicu obzirnosti, tada ona prerastaju u odgovornost što znači da svatko snosi posljedice za svoje postupke. Jedno od prava koje imamo je pravo da pružimo utjehu ožalošćenome, podršku nesigurnome, komadić srca ojađenome, ljubav usamljenome, pomoć… To je pravi dar od „neba“ koji čini raj na zemlji. Ako smo vjernici, onda ne sudimo druge, već „ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe…“ Tako i jedna misao u knjizi o etici kaže: Ni dobro ni zlo, ni ugodno ni neugodno, ni korisno ni štetno, nisu mjere kojima treba mjeriti ljudske stvari. Ima ipak jedna mjera, a to je krajnja ljepota ljudskosti u nama. Bog Vas blagoslovio! U Podvinju, 21.04.2006. Z.A. 29.04.2006
|