|
Franjo Marija Pavao Liberman (+ 2.2.1852.)
Od Židova Jakova postade Franjo Marija Pavao Libermann. On se dao od Duha Svetoga voditi. I upravo je to vodstvo preporučivao mnogima koji su dolazili k njemu tražiti pomoć i savjet. To je ono što je on sam živio i iz čega je crpio snagu za svakodnevnicu, usprkos bolesti i mnogim poteškoćama vezano uz djelovanje misijske zajednice koju je utemeljio. Kao peti sin velikoga rabina iz Saverna (Alsas/Francuska), rodio se 12. travnja 1802. godine. Njegov otac, Lazar Libermann bio je strogi i revni Židov. Kao učitelj i kontrolor talmudske škole u Alsasu mogao je svoje sinove sam doma podučavati. Na Jakova je njegov otac bio posebno ponosan, jer je bio jako dobar učenik. Jakov je trebao postati također rabin i naslijediti na rabinskoj stolici svoga oca. Odrastao je u strogo ortodoksnoj okolini. Provodi svoje djetinjstvo u sjeni sinagoge i to u zatvorenom okruženju židovske četvrti. Otac ga je odgajao da bude strogi protivnik kršćanstva. Kad je imao 11 godina, umire njegova majka Lea, uz koju je bio jako vezan. Nova pomajka nije mogla zamijeniti njezinu dobrotu, ljubav i toplinu. Do svoje 20. godine života ostaje Jakov u kući svoga oca, sve dok u ljeto 1822. nije bio poslan u Metz, kako bi nastavio svoj studij za rabina. Do toga trenutka, Jakov je poznavao samo hebrejski i jidiš. Dolaskom u Metz, on mora učiti francuski, latinski i grčki. Polako mu se otvara jedan do tada za njega zatvoreni svijet. Saznaje da se njegov brat Samson, koji je bio liječnik, obratio na kršćanstvo. Jakov si postavlja mnoga pitanja, obuzimaju ga sumnje te počinje sve više tražiti odgovore na pitanje koja je prava vjera. U strogim židovskim zakonima više ne prepoznaje smisao i ispunjenje. Jedne večeri on pada na koljena i moli Boga svojih otaca (Abrahama, Jakova, Izaka) da ga On prosvijetli i podari mu odgovor na njegova pitanja. Te večeri biva uslišan. Nedugo nakon toga ključnog duhovnog iskustva živoga Boga, traži da se pripravi za krštenje. Na Badnjak, godine 1826. biva kršten i uzima krsno ime Marija Franjo Pavao. Osjeća da ga Bog poziva u svoju službu, te se odlučuje započeti studij teologije. Njegov otac rabin saznaje da mu je sin postao kršćanin i odriče ga se. A on s pouzdanjem u Marijino vodstvo, okreće se novom životu. Godine 1828. epileptički napadaji prisiljavaju ga da prekine studij. No, iz samilosti prema njemu, poglavari ga zadržavaju u sjemeništu u Issy. Ondje postaje duhovni pratitelj profesora i bogoslova. Godine 1837. povjeravaju mu službu učitelja novaka u zajednici Eudista u Rennesu. Polako u njemu raste odluka da osnuje jednu družbu koja će biti u službi Afrike. Pri tome ima na umu oslobođene robove kojima želi pomoći i donijeti im Krista. Godine 1839. Liberman putuje u Rim kako bi rimskoj kuriji predstavio svoje planove. Tamo su bili jako iznenađeni dubinom misijske misli i duhovnošću konstitucija toga novog reda. No, budući da još nije bio svećenik, a osim toga i bolestan, bio je odbijen. Godine 1841., nakon što mu se popravilo zdravstveno stanje, Libermann biva zaređen za đakona i potom za svećenika, tako da je mogao 25. rujna iste godine započeti svoje misijsko djelovanje u novoj družbi koju je posvetio Bezgrešnom Srcu Marijinom. Družba nosi ime Bezgrešno Srce Marijino. Iznova predstavlja Rimskoj kuriji svoj misijski plan. Sedam godina kasnije, 1848., na poticaj rimske kurije, Libermanova marijanska Družba biva spojena sa misijskom kongregacijom Spiritanaca koju je 1703. godine utemeljio sluga Božji, Claude Poullart des Places. Od tada, počinje njezino širenje na svih pet kontinenata. Godine 1852., 2. veljače, P. Libermann umro je u Parizu. No, njegovo djelo i misao i dalje žive. Svojim misionarima u Dakaru (Senegal) on piše: Ne sudite prvim pogledom. Ne sudite na osnovu onoga što ste vidjeli u Europi, na što ste naviknuti u Europi, oslobodite se Europe, njezinih zidova, njezinog duha. Učinite sebe crncem sa crncima i vi ćete ih onda suditi onako kako oni trebaju biti suđeni. Učinite sebe crncem sa crncima kako bi ih odgojili ne na europski način, nego im ostavite sve ono što je vlastito u njihovom odgajanju. Učinite sebe onakvima, kakvi bi sluge trebale biti prema svojim učiteljima, po običajima, ponašanju i načinu njihovih učitelja. I sve to kako bi ih usavršili, posvetili i s vremenom, malo po malo učinili od njih - narod Božji. To je ono što kaže sveti apostol Pavao: svi smo pozvani biti svima sve, kako bi sve pridobili za Isusa Krista. Pater Ante Šiško, CSSp 01.02.2010
|